VAJARI

Fran krŠiniĆ

 

Nikola Tesla
NIKOLA TESLA
Beograd, 1963 god.

Hrvatski vajar rođen 24. juna 1897. u Lumbardi na Korčuli. Duga kamenoklesarska tradicija u porodici ostavila mu je u nasleđe siguran i neposredan odnos prema kamenu. Stoga se u mladosti odlučio za rad s kamenom. Zbog toga pohađao je Klesarsku sekciju Zanatske škole u Korčuli, a zatim Klesarsko-kamenarsku školu u Hořicama u Češkoj (1913.-1917.).

Nakon završene Klesarsko-kamenarske škole upisuje se na Umetničku akademiju u Pragu (1917.-1921.) gdje studira u klasi V. Myslbeka i J. Strusa. U Češkoj se izdržavao klesanjem porterta i likova za druge vajare. Diplomirao je 1921. Putovao je i svetom pa je tako bio na studijskim putovanjima u Nemačkoj (1920.), Grčkoj (1922.), Francuskoj (1925. i 1937.) i Italiji (1936.). U periodu od 1922. do 1924. živeo je u Beogradu koji je tada bio ne samo politički već i kulturni centar novonastale države.

Nakon 1924. za stalno se nastanjuje u Zagrebu. Jedan je od osnivača grupe Zemlja (iz koje je istupio 1930.), a bio je i član grupe Nezavisnih. Od godine 1924. profesor je na akademiji u Zagrebu, a od 1947. vodio je majstorsku radionicu u Zagrebu. Kao istaknuti vajar koji je upornim radom izgradio vlastiti izraz bez naglih skokova i iznenadnih obrata bio je član Jugoslavenske akademije nauke i umjetnosti.

Kršinić je najviše domete postigao u ženskim aktovima te bronzi, kamenu i mermeru (Dijana, 1928.; Buđenje, 1928.; Češljanje, 1928.; Majka i dijete, 1940.; Njegovateljica ruža, 1940. i 1953.; Majčina igra, 1942.; Sjećanje, 1943.; Pleti me, pleti, majčice, 1950.).

Sažimanjem likovnih elemenata, mirnim tokom linije, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika on iskazuje primarnu toplinu i buđenje djevojaštva, ljepotu mladosti i intimnu draž ženstva (Majka kupa dijete, 1958.). Kao izuzetno plodan kipar u kamenu i bronci izveo je mnoge reprezentativne spomenike - Frane Bulić (Zagreb, 1953.), Eugen Kumičić (Zagreb, 1934.), Nikola Tesla (Gospić, 1981. i Beograd, 1955.), kralj Aleksandar (Sušak, 1935.), kralj Petar (Sarajevo, 1938.) te Emanuel Vidović (Split, 1963.). Radio je i spomenike partizanskoj borbi u Sisku, Grubišnom Polju, Dubrovniku, Bakru i Zagrebu (Spomenik Žrtvama fašizma) te monumentalni lik Josipa Broza (Užice, 1961.). Radio je i skice za spomenik Marku Oreškoviću (1947.), Ivanu Gunduliću (1947.) i Palim ratnicima (1948.). A izradio je spomenike Strijeljani (Zagreb, 1951.) i Ustanak (Sisak, 1954.). U svoj bogati opus ubraja i spomenik Etiopskog narodnog oslobođenja (Addis Abeba, u suradnji s A. Augustinčićem, 1955.). No, radio je i nadgrobne spomenike u Zagrebu (obitelji Novak i obitelji Popović na Mirogoju) i Dubrovniku (obitelji Lipanović). Potom portrete, autoportrete i poprsja (A. Starčević, A. Kovačić, J. Kljaković), likove kazališnih umjetnika u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u periodu od 1934. do 1948. (A. Mandrović, J. Freudenrich, V. Lisinski, D. Demeter, I. Zajc, M. Ružička, Strozzi), reljefe u gipsu (Senjski uskoci), bronci (Dafnis i Chloe; Ribari) i drvetu (Svirači). Značajne su i njegove kompozicije u terakoti razvedenijih oblika i nemirnije površine Djevojka s vrčem (1925.), Odmor (1928.), Torzo (1938.) te Odmor seljanke (1942.).

Među djelima iz poslijeratnog razdoblja ističu se već spomenuti Ribari (1947.) i Sputana (1957.). Brojna djela Frane Kršinića postavljena su u javnim prostorima i predstavljaju primjere skladnog spoja skulpture i okoliša poput spomenika Pučka pjevačica (Ilidža, 1929.), Molitva (Beograd, 1930.) te Majčina igra (Sarajevo, 1946.). Oble, pročišćene i jednostavne forme Kršinića oplemenjuju gradske i parkovne prostore u kojima se nalaze. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1921., 1929. i 1932.), Beogradu (1922., 1924. i 1968.) te u Dubrovniku (1971.). Retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1968. Sudjelovao je na izložbama Proljetnog salona (1921.-1924.), na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu (1925.), na izložbi jugoslavenske skulpture i slikarstva u Londonu (1930.), na XXII. i XXV. bijenalu u Veneciji (1940. i 1950.) te još nekim izložbama. Zahvaljujući svome radu dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1962. godine i Nagradu AVNOJ-a 1968.

Iz aktivngo se kiparastva povukao 1975., a preminuo je 1. siječnja 1982. u Zagrebu. Kršinićevi radovi danas se nalaze u privatnim zbirkama i muzejima u Londonu, Ženevi, Moskvi, Berlinu, Münchenu, Stockholmu, New Yorku, Washingtonu, Addis Abebi i Kawasakiju.